U knjizi je objavljeno 167 pripovjedaka u kojima je tematski najzastupljeniji odnos između bogatih i siromašnih, međutim vremenom je jezik preuzeo dominantnu umjetničku vrijednost, o čemu u predgovoru piše Zlatko Romić. „Lakoća kojom Balintovi pripovjedači dočaravaju različite životne situacije, i to uz filigranski precizne leksik i stil, dostojna je ne samo divljenja nego i upitanosti gdje se izgubila ta raskošna jednostavnost govora? Ni ne obraćajući pozornost na to, svakodnevno svjedočimo istini da je jezik živi organizam, organizam u kom namjesto odumrlih dijelova ubrzo izrastaju drugi koji ih nadomještaju, pretvarajući se i sam u nešto neprepoznatljivo u odnosu na svoj nastanak. Problem je, međutim, u tome što nikakvi jezični instant hibridi (super, simpa, kul...) – ako ćemo baš tirat u pravdu – ne mogu prikriti svoje na vrat-na nos rođenje iz kog se kasnije neminovno razvija duhovno siromaštvo i neinventivnost.“ Romić potvrđuje kako se pripovjedači i u ovoj zbirci „svojim govorom pojavljuju poput junaka iz klasika umjetnosti: da nam na blizu tisuću sto načina (koliko Tumač manje poznatih riječi i izraza sadrži odrednica) dočaraju noć kada ih je Dida slušao, a kasnije to nesebično prenio nama“.

Jezik u knjizi je za pripovitku – ocjenjuje recenzentica Sanja Vulić iz Zagreba objašnjavajući ga ovako. „Kada je starim bunjevačkim Hrvatima bilo nešto jako zanimljivo, ili po nečem drugom važno, izražavali su to frazemom bit za pripovitku, odnosno govorili da je nešto za pripovitku. Upravo taj frazem izvrsno pokazuje koliko su narodne pripovijetke bile važne u životu bunjevačkoga puka. Zbog toga vjerujem da će ova četvrta knjiga izabranih djela, odnosno prva knjiga drugoga dijela izabranih djela Balinta Vujkova, u kojoj su (nakon triju knjiga bajki) sabrane pripovijetke u izboru vrsnoga znalca Zlatka Romića, čitatelje ponovno podsjetiti na način života koji upravo u ovo naše doba zauvijek nestaje ili je već nestao.“