Iz Pogovora
Svake godine veliki broj pjesnika odazove se pozivu Lire. Njezin glas je zanosan i teško joj je odoljeti. Čitajući pjesme ovogodišnje zbirke postajemo svjesni kako je zov lire katkada doista neobičan i dolazi onima koji ga ne očekuju. Mnoge pjesme nastale su u trenutku inspiracije, tijekom svakodnevnih poslova, često je trenutak inspiracije pronašao pjesnika u vlastitome domu i došapnuo mu par riječi. Vrlo nesputano, onako kako to čini svatko od nas, poneki pjesnik Lire naive zastao je u svojoj misli, prekinut možda u svakodnevnome poslu i stavio riječi na papir. Ono s čime se mi, čitatelji, susrećemo jest susret čovjeka i riječi.

Riječ je, kako svjedoče naši pjesnici, moćna koliko i djelo. Ona je prvi dokaz našega postojanja, najčistiji izraz naše ljudskosti. Često nije lako naći prave riječi za sebe, za ono u sebi, kao i za ono što nas okružuje. Lira naiva satkana je od onih prvih i najvećih riječi: hvala, oprosti, molim te. Kad naučimo izgovarati ove riječi, znamo govoriti. Onda kada ih znamo prepoznati u sebi i drugima, izgovorene ili neizgovorene, možemo o njima promišljati, staviti ih na papir, oko njih sagraditi pjesmu. Kada ih naučimo iskreno upućivati jedni drugima – postajemo ljudi. /…/

Naivna umjetnost općenito predstavlja nepresušni izvor kreativnog potencijala. Naiva je mjesto na kome se pjesnički jezik umiva i osvježava, čisti zdenac materinskoga govora. U stihovima Lire naive teče onaj jezik koji smo udahnuli u prvom susretu sa svijetom u obitelji. Jezik na kojem sanjamo, na kojem mislimo, onaj kojim se smijemo i na kojem plačemo – materinski govor. Jedini govor čiji ritam je izmjeren našim srcem. Bilo bi nezahvalno i oholo misliti kako je to malo. To je korijen kojim se držimo za sebe, čak i kada nismo sa svojima. To je jezik pjesnika Lire naive.
Svatko od nas nosi u sebi različite tonove, riječi koje najprije duguje sebi, pa onda drugima. Stoga, uskladimo svoje lire. /Klara Dulić Ševčić/